Blake se pogleda u ogledalo. Nije mu se svidio prizor koji je vidio pred sobom. Bilo je propao. Oronuo. Njegova opsesija pretvorila se u nešto mnogo više. Aura mu je previše nedostajala i toga je bio svjestan. Želio je vjerovati da će sve biti u redu. Da će ju zaboraviti. Bilo je očito da neće. Bio je i više nego zaljubljen. Želio ju je imati kraj sebe svakog trenutka, svaki dan. Želio ju je grliti i ljubiti i biti sve što joj treba. Nije vjerovao da više ima prilike. Volio bi da je drukčije, ali nije mogao povjerovati u to.

«Volim je.», kaže sam sebi, gotovo šapćući. Znao je da je to istina. Ali više nije prepoznavao sebe. Otkad je on stajao po strani? Otkad je on odustajao od svega? Htio je da mu se vrati, ali kako da je nađe? Najvjerojatnije nije kod tete. Vjerovao je da joj se nešto lijepo dogodilo. Jer takvi ljudi to zaslužuju. On ne. Bio je zao i okrutan. I u jednom trenutku je htio ubiti Auru. Nije smio dopustiti Xyneu da ga spasi. Znao je da će tražiti nešto zauzvrat. U biti je vjerovao da je izmislio da Aura može uništiti svijet, već da je vidio da će se Blake zaljubiti. Blake se osmjehne. Pomisao da je nakon jedanaest godina ponovno bio zaljubljen činila ga je sretnim. Volio je taj osjećaj. Ali nije znao zaslužuje li ga. Osjećao se previše krivim. Previše dužnim. Netko kao on nije zaslužio biti zaljubljen i sretan. Barem je tako on mislio.

Blake se okrenuo i, prije nego što je uspio išta drugo napraviti, vidio je poznato, oronulo lice.

«Blake! Blake, konačno se susrećemo. Pa kako si ti meni?» Blake je instinktivno zarežao, na što se Xyne samo nasmijao. «Nemoj tako, prijatelju, nisam ti ništa napravio.» Blake je znao da je istina ono što je pomislio maloprije: Xyne mu je lagao. Više od ičega mrzio je laži. Toj osobi nikada ne bi mogao oprostiti. I tada je shvatio kakva je budala bio. Lagao je Auri i nije bilo ni čudno što je onako otišla.

«Nisam ja tvoj prijatelj. Ne znam kako se uopće usudiš to reći. Nakon što si mi lagao o tome što si vidio.» Xyne je samo gledao u Blakea. Njegov izraz lica bio je – prazan. Iz njega se ništa nije moglo pročitati. Tako je savršeno skrio svoje osjećaje i misli da je bilo pomalo nevjerojatno.

«Gledaj, Blake.», reče i približi mu se. «To je bilo za tvoje dobro. Ta cura bi ti samo donijela nove probleme… a već je. Ovako i onako, ona je samo hrpa smeća.» Bijes u Blakeu je rasla sve više i više. Iskezio je zube i potrčao prema Xyneu. Uhvatio ga je za vrat i prislonio na zid. Za svaku izgovorenu riječ lupio je njegovom glavom o zid.

«Da više nikada nisi rekao ni jednu lošu riječ u Auri.» Umjesto da se uzruja i pusti na miru Blakea, on se nasmijao. Bilo je kao da nije osjetio ni jedan onaj udarac.

And you'll see your hero coming running over and over tonight.

«A tko će me spriječiti? Jedan majušni pali anđeo?», reče Xyne i na to odgurne Blakea od sebe tako jako da je pao na pod. Blake jaukne. Demoni su uvijek bili jači od anđela – ili pak palih anđela. Ipak, anđeli su uglavnom dobivali sve bitke.

Xyne je stao nogom na Blakeov trbuh i tako mu istisnuo skoro sav zrak.

«Pomiri se s tim Blake. Danas ćeš umrijeti.» Xyne digne nogu s Blakeovog trbuha, dok je on udisao velike količine zraka. Blake je malo iznenadilo ono što je čuo. Ali nije vjerovao u to. Nije ni želio vjerovati. Nisu proročanstva uvijek istinita. Znao je to.

Xyne je krenuo prema prozoru otkud je najvjerojatnije nekako i došao. Blake je s mukom ustao pokušavajući se održati na nogama. Još je uvijek teško disao, ali mogao je hodati. Polako je prišao Xyne koji je taman mislio skočiti. Blake ga je uhvatio tako čvrsto za onu prljavu majicu da se nije mogao micati. Zadovoljno se osmjehne.

«Bok, Xyne… Doviđenja, Xyne.*», rekao je i lupio ga svom snagom šakom o glavu te pustio majicu. Kako je bio blizu prozora, skotrljao se na tlo. Nije se uspio «dočekati na noge» pa je udario glavom o tlo. Blake je znao da nije mrtav, ali ipak je to imalo nekakav učinak.

Zatvorio je prozor i sjeo na krevet. Xyneove riječi su mu se stalno vrtjele po glavi. Želio je vjerovati da to nije istina, ali što je više razmišljao, počinjao je sumnjati. Što ako se stvarno bliži kraj njegova života? Što ako više nije zaslužio živjeti? Što ako mu nije suđeno biti s Aurom? Uzdahnuo je, a onda legao na krevet. Pokušat će zaspati.

‘Cause falling for you girl is crazy than I’m going out of my mind.

Aura je sjedila na stolici u kuhinji i gledala u prazno. Nije znala što misliti i kako razmišljati. Bila je zbunjena. Događaj prije nekoliko dana samo je tome pripomogao. Što ako Knjiga nije govorila istinu? Što ako je Blake otišao dalje sa svojim životom? Što je više razmišljala o tome, to je više vjerovala u to. Neće se više truditi. Nije znala je li vrijedno toga. Trčati i samo tražiti. Čak i nije znala gdje se nalazi. Možda je otišao negdje drugdje. Negdje gdje ne mora misliti na nju ili tako nešto.

«Ali ja ga volim.», rekla je to gotovo nesavjesno. Iznenadila je i samu sebe tom izjavom. Ali shvatila je da je to u biti istina. Da. Voli ga. Iako, to je bilo tako teško za reći. Bojala bi mu se to reći. Nije znala kako se on osjeća. Možda ju je već zaboravio i nastavio dalje sa svojim životom. Vjerovala je u to prije nego da je još uvijek na istom. Da razmišlja isto kao ona i da je još uvijek u istom gradu. To joj je zvučalo malo čudno. Čudnije od onog prvog. I zato je mislila da zna što je istina. I ona će njega pokušati zaboraviti. Najbolje što može.

Ustala je pošla prema vratima stana. Obula je svoje tenisice i uzela pletenu torbicu bez koje nigdje nije išla. Izašla je van i sama sebe iznenadila gdje se uputila. Prolazila je poznatim pustim ulicama kojima je prolazila gotovo svaki dan. Drogeraši su još uvijek tamo sjedili ne pokušavajući se pomaknuti. Samo bi je pogledali, a onda se vratili u svoj svijet iluzije. Nastavila je hodati. Znala je gdje ide i, zbog i njoj neobjašnjivog razloga, nije se pokušala zaustaviti.

Zidić je bio na istom mjestu kao što je bio i prije. Dotaknula je njegovu grubu površinu i pogledala prema fontani. Sve ju je podsjećalo na njega. Svaki djelić, svaki trenutak njezinog života. Boljeg života. Onaj stari kao da je bio iza nje. Osjećala se bolje uz njega i vjerovala je da je on sve što je uvijek trebala. Sada je shvatila da je to istina. Bila je depresivna i tužna. Htjela je natrag. Htjela je da sve bude po starom. Znala je da je to nemoguće. Možda. Kliker u glavi konačno joj se upalio. Možda je znala gdje se nalazi. Možda ga je ipak toliko poznavala. Počela je trčati prema mjestu o kojem joj je pričao. O mjestu koje ga je smirivalo. Znala je gdje se nalazi. I nije bilo daleko. Za njega bi trčala i deset kilometara.

And I do wanna love you if you see me running back.

Trčala je negdje deset minuta. Bez prestanka. I nije se umorila. Nije joj to teško padalo. Ovako i onako je trčala cijeli svoj život. Trčala od nesreća. Od ljudi koji su joj naudili, ali i od onih kojih je voljela. Konačno je došla do male šumice koja ju je dijelila od livade na kojoj se Blake sigurno nalazio. Gusto lišće drveća nije dopustilo da se sunce probije kroz njih. Nije dobro vidjela, ali vidjela je dovoljno da vidi stazicu. Hodala je polako kako ne bi stala na neželjeno granje ili kamenje.

Bližila se kraju i već je mogla nazrijeti svjetlost. Tih zadnjih pet metara potrčala je i našla se na livadi. Kao što je i mislila, Blake je gledao u nebo, na rubu provalije. Kada je čuo zvuk pucanja granja, okrenuo se. Isprva nije vjerovao onome što vidi, ali onda se osmjehnuo i potrčao prema Auri kao i ona prema njemu. Bacila mu se u zagrljaj smijući se na sav glas.

«Volim te, Blake, volim te.», rekla je i promrsila mu kosu.

«I ja tebe volim.», prišapnuo joj je na uho. Udaljio se od nje i pogledao je u oči. Još se jednom osmjehnuo. Bio je toliko sretan što je vidi i što je tu da je to bilo nevjerojatno. Nije želio nikoga drugoga osim nje. Ona mu je bila dovoljna. Samo ona i nitko drugi.

«Jedina spravica koja može ubiti palog anđela je zlatni bodež. Kroz srce.» Blake se okrenuo u smjeru glasa i ugledao Leytona. Prije nego se i snašao, Leyton je pustio zlatni bodež prema njemu. Bio je paraliziran. Nije se mogao pomaknuti. Nikako. I zato mu je bodež proparao srce. Tako lako, a opet tako teško. I Blake je pao. Točno pred Aurom. Otvorenih očiju, ali opet tako miran.

«NE!», povikala je Aura glasnije nego je htjela. Spustila se na koljena, a suze su samo počele padati niz njezino lice. Počela je plakati nesnosno. Nije se mogla zaustaviti. Ali nije ju bilo ni briga. Plakat će koliko bude mogla. Znala je da joj to neće vratiti Blakea i da joj neće biti ništa lakše, ali nije ju bilo briga.

Njegovo tijelo počelo se pretvarati u prah. Umjesto da ostane na tlo, počeo se dizati prema nebu. Tvorio je lice. Poznato, prelijepo lice koje Aura nikada neće zaboraviti. Pogledala je u njega suznih očiju i razmazane šminke.

«Voljet ću te zauvijek.», rekao je glas, a zatim je prah nestao. Otišao prema nebu. Ne tvoreći više lice Blakea. Otišao je. Zauvijek. Bez ikakve mogućnosti. Vampir je otišao ne misleći se više vratiti. Aura ga je zvala: Ubojica Blakea. I nikako drukčije.

So hold back your tears this time.

Sjedila je na krevetu. Vani je bila noć, a kiša je padala kao iz kabla. Vjetar je puhao neumjereno i kao da se nije mogao zaustaviti. Suze su još uvijek curile niz njezino lice. Čak i nekoliko dana poslije njegove smrti. Nije ih mogla zaustaviti. Nije ni pokušavala. Htjela je plakati. Htjela je i sama znati koliko joj je značio. Htjela je da on to nekako vidi. Znala je da ne može, ali nije ju bilo briga.

Grom je zagrmio više nego inače i Aura se trgnula. Znala je da neće moći zaboraviti Blakea. Nikada. I to nije mogla trpjeti. Po cijele dane samo sjedi na krevetu i plače. Nije jela, nije spavala. Cijeli život joj se preokrenuo naglavačke. Ustala je s kreveta, pogledala svoju sobu i izašla iz nje. Uzela je jaknu koja se nalazila u hodniku i izašla iz stana. Vani je bilo hladnije, nego što je mislila. Ali nije joj to bilo važno. Hodala je polako. Znala je što slijedi. Sama je isplanirala cijeli scenarij. Do uzburkane rijeke trebalo joj je tek pet minuta. Toliko je i hodala. S kapuljačom od jakne na glavi izgledala je kao neka spodoba. Zato ju je i skinula. Više kao da nije osjećala hladnoću koja je bila još žešća kraj rijeke. Duboko je uzdahnula i bez imalo razmišljanja se bacila u nju. Nije se pokušala otimati struji koja je bila prejaka. Zatvorila je oči i samo se opustila koliko god je mogla. Ako je Blake umro i ona će. Možda može nekako nagovoriti Vraga ili Boga da ju odmah ubije. Znala je da će biti tako. Tako će biti bliže Blakeu. I sve će biti bolje.

What I never let you down and said I’m sorry for the nights I can’t remember?

<< Arhiva >>