Snježnu idilu uništili su koraci koji su ostavljali stope u snijegu. Dugi, crni kaput vijorio je zbog vjetra koji je neumorno puhao. Kovrčava, plava, poluduga kosa, koja kao da je bila mokra, bila je neukroćena. Nebeskoplave oči letjele su pogledom od drveta do drveta. Tražio je demona koji ga je trebao. Demon je došao na Zemlju samo kako bi mu dao zadatak. Nije ga još pronašao.

Mrzio je kada je netko kasnio, a Xyne je to često radio. Kada god bi se išao naći s njime, kasnio bi minutu ili više. Konačno, pojavio se kod jednom debelog, napuštenog stabla. Xyne je bio muškarac srednjih godina, crne kose kao ugljen i podrapane odjeće koju nikada nije mijenjao. Njegova desna ruka bila je zauzeta cigaretom, iz koje bi svako malo povukao dim. Kada ga je vidio, njegov osmjeh pokazao je žute, neoprane zube.

"Blake Armortis. Opet se susrećemo nakon dugo vremena. Koja je to čast!" Blake ga je smrknuto gledao. Nije htio biti ondje gdje je, ali dugovao mu je uslugu. Lako je mogao primijetiti sarkazam u Xyneovom glasu, a njega nije podnosio.

"Što hoćeš?", kratko je upitao ne želeći duljiti. Gledao je ravno u njegove crne oči u kojima čak nije bilo ni Blakeovog odraza.

"Uslugu.", rekao je jednostavno, na što je Blake preokrenuo očima. To mu je bio znak da nastavi. "Aura Night je jedna problematična djevojka. Doduše, ne problematičnija od ostalih klinaca, ali ne volim je. Ne sviđa mi se njezin stav i naštetit će cijelom svijetu. Vidio sam budućnost i vjeruj mi, svašta će se dogoditi ako ostane živa. A i ako sama sebe ubije nije dobro. Onda će se tek sve upropastiti. Zato to mora napraviti jedan pali anđeo koji hoće svoja crna krila natrag." Potapšao ga je po ramenu, okrenuo se i ponovno ga pogledao u lice. Blake je gledao u nebo koje je puštalo pahuljice da padaju na tlo. Izgledalo je kao da je netko otvorio vodu i pustio je da curi.

"Svejedno.", kaže naposljetku. Xyne se zadovoljno osmjehne. Vidjelo se da je bio zadovoljan onim što čuje. Bio je to njegov plan otpočetka. I znao je da je rekao prekasno Blakeu, ali nije ga bilo briga. Brinuo je samo za sebe i tome hoće li ostati na položaju na kojem je.

Tri mjeseca kasnije

Prve zrake sunca obasjale su već ionako svijetlu prostoriju. Blake je odavno bio budan, nije ni spavao, te je ljutito koračao po sobi. Mrmljao je sam sebi u bradi. Na pamet su mu pale rane gluposti, ali najviše mu se motala jedna stvar po glavi: Kako ubiti Auru Night? Nije to htio priznati Xyneu, ali nije najbolje shvatio razlog. Cura je možda radila probleme, ali to su bili problemi kojih se moglo naći svaki dan. Umjesto da mu je rekao da je izvuče iz pakla droge, on mu je rekao da je uništi, ubije. Nije znao kako ona može uništiti svijet. Razmišljao je o tome puna tri mjeseca, ne mogavši doći do odgovora. Znao je da je već trebao odavno početi sa svojom "misijom", ali nije. Koliko god razmišljao, istina nije dolazila na vidjelo. Čovjek da uništi cijelu Zemlju? Jedan čovjek s problemima i bez roditelja? Nikako mu to nije išlo u glavu.

Odlučio je ostaviti se te teme barem na nekoliko minuta. Pogledao je na sat koji je pokazivao da je šest sati ujutro. Sunce je već pružalo dovoljno topline. Moglo se osjetiti kroz otvoren prozor. Blake izađe iz sobe i ode u kuhinji. Nije jeo dosta dugo i sada je postajao gladan. Nije ni sam znao što je uzeo. Mislio je da je kruh, ali uopće nije bio siguran.

Htio je uzeti sunčane naočale, ali nije. Odlučio je pričekati osam sati.
~
Život nije fer. Život je užasan. Život je... život je... odvratan., mislio je Ales u sebi ne želeći to reći na glas. Iako je došao u umobolnicu samovoljno, gledao je sve ljude koji su tamo i život mu se počeo gaditi. Možda je bio demon, ali brinuo je za ljude. Zbog toga je bio drukčiji od ostalih demona koji su htjeli svo zlo na svijetu. Pogledao je u djevojku koja je ležala na krevetu i nezainteresirano gledala u strop. Imala je na sebi bijelu spavaćicu koju je nosila stalno. Nije izgledala kao netko tko bi trebao biti ovdje gdje se nalazi. Odmaknuo se od zida na koji je naslonio i počeo koračati mračnom prostorijom. Ne, nisu ga stavili zajedno s njom u sobu. Znao je da bi to za njih bio preveliki rizik. Došao je ovdje teleportacijom i nitko nije znao za njega. To mu je odgovaralo. Ali nije znao kako jedan čovjek može ostati nezainteresiran, iako mu je u sobu upao netko.

"Što uopće radiš ovdje?", tiho je upitao. Prestala je gledati u strop i pogledala u njega. Izgledala je kao netko koga ništa ne zanima. Sjela je na krevet i samo ga gledala. Tako je trajalo negdje pet minuta, a onda konačno progovori.

"Brzo planem. Jednom sam i skoro odrezala žile mom mlađem bratu. Ništa posebno. Shvatila sam lekciju, ali zadržat će me ovdje cijeli jebeni život." Alesa je iznenadio ton njezina glasa. Bio je grub, opak i ljut. Nije očekivao to od jedne cure. Izvana je izgledala kao krhko i plaho biće, ali iznutra je gorjela. Bio je jedan mali plamen u njoj koji je samo čekao da se razbukta.

Prišao joj je i sjeo kraj nje. "Ales.", kratko kaže pogledavši je u oči. Uzvratila mu je pogled, a zatim se osmjehnula.

"Lyx." Ales je stisnuo ruke u šake kada je čuo to ime. Lyx je bila vladarica svih demona i iznenadio se kada je to ime čuo kod jednog običnog čovjeka. Možda se varao da je ona čovjek, ali sve je upućivalo na to. Oboje su se okrenuli na zvuk udaranja metala u kamen.

"Hrana." Zvuk koji je dopro izvana, zvučao je više kao da dolazi iz ventilacijskih cijevi. Iako je bilo rešetki iz kojih je dolazio zrak, zidovi su bili toliko debeli da je sve zvučalo kao nešto nestvarno. Na metalnom tanjuru bilo je nekog peciva, vode i nekog trulog voća. Ales napravi gadljiv izraz lica, dok je Lyx u jelo gledala požudno.

"Samo uzmi. Nema šanse da jedem nešto od takvih sranja." Da je htio, mogao se vratiti u Podzemlje i zauvijek ostati tamo, uživajući u dobrom društvu i hrani, ali on je bio drukčiji. Uvijek bi izabrao živjeti na rubu i nije odustajao od toga. Iako bi nekada upao u velike nevolje, takav mu se život sviđao. Tako se osjećao važnim za ljudsko čovječanstvo jer ga je branio od mnogih demona.

Xyne je bio jedan od njegovih najgorih neprijatelja. S odjećom i ponašanjem nedoličnom čak i jednom demonu, gadio mu se. Ponekad ga je poželio ubiti, ali znao je što bi onda slijedilo. Jer ako demon ubije drugog demona, dolazi nešto puno gore od same smrti. Za sad mu je išlo dobro s kontroliranjem svoje naravi, ali ipak bi između Xynea i njega nekada došlo do barem male tučnjave.

Lyx je već bila kod tanjura i hlapljivo jela ono što je bilo ponuđeno. Čak je pojela i nešto trulog voća, ali ne previše. Duboko je uzdahnula i ponovno prišla krevetu te sjela na njega. Stala je gledati u neku neodređenu točku na zidu. Ni sam Ales nije mogao pretpostaviti gdje točno gleda. Nije ga više ni zanimalo. Odlučio je: Ostat će ovdje gdje je, dok god se ne dogodi nešto dobro.
~
Blake je sam sebe iznenadio kada je shvatio da je zaspao. Iako nije spavao čitavu noć, nije očekivao da će ujutro zaspati. Sat je sada prikazivao devet sati.

"Sranje.", rekao je sam sebi jer je već debelo kasnio. Nadam se samo da i ona kasni sa svojim planom kupovine ili štogod to već bilo. Ustao je s kreveta, navukao bijelu majicu, koja je bila prebačena preko naslona stolice, i izišao iz dnevnog boravka. U trapericama je zaspao tako da njih nije morao navlačiti na sebe. Uzeo je sunčane naočale sa stolića i izašao na sunce. Stavio je sunčane naočale i krenuo putem kojeg je proučavao zadnja tri mjeseca. Zabio je ruke u džepove traperica te pogledao prema naprijed. Nije htio promašiti put koji je vodio do centra grada. Xyne mu je našao kuću u nekoj zabiti, ali ipak mu se to sviđalo jer je bio mir i nije se previše morao brinuti za susjede.

Nakon nekoliko minuta pješačenja našao je u gradskoj gužvi i automobilima koji su neprestano negdje jurili. Nije mu se sviđalo ono što vidi, ali opet se nije ni žalio. Takav je bio život na Zemlji i to je bio jedan od razloga zašto nije htio živjeti na njoj. Dugovao je Xyneu uslugu. I morao je to napraviti.

Gledao je ljude koji su prolazili pokraj njega. Svi su bili nasmiješeni, vedra izraza lica te tamne puti. Jedino je Blake bio taj koji se isticao svojom blijedom kožom i izrazom lica na koji kao da je pao tmuran oblak. Tko god bi prošao, pogledao bi ga. Bili su to više pogledi divljenja, nego čuđenja. To mu je i odgovaralo. Znao je da će takve reakcije biti i na to se pripremio.

Nije točno znao kuda bi išao. Imao je plan, ali bilo mu se teže snaći kada je trebao ići, nego kada je sve planirao. Djevojku koju je trebao ubiti još nije vidio, ali imao je njezinu sliku koja je bila sasvim dovoljna. Bila je to djevojka crne kose kao ugljen, zelenih očiju i tamnije puti. Bila je slična ostalim ljudima, a opet tako različita. Nakon svoje smrti koja se zbila još 1999., nije vidio nikoga takvoga. Ali nije na to mislio kao pozitivno, nego kao negativnom. Kada je sagledao svijet sada i onda, u 2010. bio je drukčiji, ugroženiji. Ali nije ni tada bio puno bolji. Svejedno, danas je mnogo više ljudi radilo gluposti, predoziralo se opojnim drogama i s čime već sve ne. Takav svijet Blake nije poznavao i zato se iznenadio kada je istraživao život Aure Night. Iako još nije otišla do kraja sa svime, po njezinom dosjeu to se moglo uskoro dogoditi.

Blake je sam sebe iznenadio kada je nakon nekoliko minuta šetnje, bez da je pratio put, došao do odredišta. Bio je to samo još jedan dio grada gdje su se okupljali klinci. U blizini je bio jedan kiosk gdje su djeca mogla kupovati sve što su trebala (ili nisu). Malotko je znao da postoji taj dio grada u Dublinu, ali mnogo njih je i znalo. U skoro svim dijelovima grada, maloljetnici su imali "ograničen" pristup proizvodima, ali ovdje je bilo drukčije. Naravno, na sve je to utjecao novac. Trebali su novaca i otvorili su kiosk koji je još i ilegalno otvoren. Blake je to sve znao zato što je sve mogao promatrati s neba. Sakrio se u jedno grmlje preko puta kioska koje bilo dovoljno visoko i široko da ga nitko ne primijeti. Svi odreda su se smijali i izbijali šale držeći cigaretu u ruci. Ali Blake nije uopće obraćao pozornost na to, već na crnokosu djevojku kako se približava kiosku. Nije imala glupavi osmijeh na licu kao ostali. Bio je to tmuran izraz lica koji je pokazivao kako nije dobre volje. Prišla je kiosku i rekla nešto što Blake nije mogao razumjeti. Nakon toga joj je tetovirani prodavač dao kutiju cigareta, a u zamjenu mu je ona dala novac. Izgledalo je kao da i sama zna da će žaliti nakon onoga što učini.

Nije se pridružila skupini koji su sjedili na zidiću, već je produžila dalje. Blake je ustao iz čučnja i krenuo za njom pokušavajući se sakriti. Nije bio dobro sakriven, ali Aura ga barem nije primijetila. Hodala je pognute glavom i s rukama u džepovima trenirke.

Više se nisu nalazili u onoj četvrti, već kod srednje škole koja je bila zatvorena godinama. Umjesto nje, otvorili su novu školu u centru grada. Više nitko nije dolazio na to mjesto, ali izgledalo je da ima nekih izuzetaka. Bila je to škola koja je već bila sva oronula. Oguljenih zidova, vrata i prozora u raspadu te neurednog dvorišta dokazivala je da je preživjela II. svjetski rat. Aura Night sjedne na klupicu koja se nalazila nasuprot ulaznim vratima. Izvadila je kutiju cigareta i premještala je iz ruke u ruku. Blake je stajao naslonjen na zid, opet na drugoj strani škole. Ruke je prekrižio na prsima i gledao što će biti njezin sljedeći pothvat. Dugo se premišljala. Predugo za nekoga tko "želi" uništiti svijet. Na kraju ipak izvadi cigaretu iz kutije i prinijela je ustima. Tražila je upaljač u džepu koji je najvjerojatnije dobila jer nije vidio da je kupovala.

Možda se ipak nadao da će pametnije postupiti i otići istog trena. Nije to napravila. Uživala je u onome što je imala, dok je on patio jer će morati steknuti njeno povjerenje i onda je ubiti. Nakašljao se kako bi obratila pozornost na njega. Kada se okrenula, on je bio u dvorištu preko i nije ga mogla vidjeti. Ali zato je on mogao vidjeti nju. Zbunjeno je gledala oko sebe, a kada ništa nije našla, okrenula se. Blake se nacerio gledajući je kroz vrata.

Ali baš u tom trenutku, dogodilo se nešto neobično. Aura je bacila cigaretu na pod i pogazila je kako bi se ugasila. Zatim je pošla u njegovom smjeru gledajući ravno naprijed. Prišla je vratima dvorišta i otvorila je. Izgledalo je kao da može pogledati u njegovu dušu. A onda su se njezine zelene oči susrele s njegovim nebeskoplavim.

I tada je znao. Netko upravlja njome.

<< Arhiva >>