Gledao je u Auru kako ga odmjerava sa svih strana. Bilo je očito da nešto nije u redu s njom. Prvo je pomislio na Xynea, ali koliko god on bio loš, nije upravljao ljudskim bićima jer nije mogao. Nije znao tko bi više mogao biti, ali nije bio čovjek. Pokušao se pomaknuti, ali bez uspjeha. Aura je išla sa strane na stranu. Gdje god bi pošao, tud bi i ona.

Onda je stala i začuđeno pogledala u Blakea. Neko vrijeme je buljila u njegove oči, a zatim se grohoto nasmijala. Blake nije znao što je razlog tome, ali nije ga bilo briga. Sada se mogao pomaknuti pa je prošao pokraj nje. Za danas je bilo dosta. Vidio ju je i to mu je bilo dovoljno. Nastavila se smijati, ali kada je došao do oronulog stabla, zazvala ga je. Nije znala njegovo ime, ali ono "Ej, ti!" bilo je dovoljno da shvati da se radi o njemu. Okrenuo se s rukama u džepovima u trapericama. Prišla mu je s veliki osmjehom.

"Oprosti zbog onoga prije. Nisam znala što mi je bilo. Em... ja sam Aura." Nešto u njezinu načinu govora bilo je čudno. Prebrzo mu je nešto rekla. Trebala je, ako je bila pod kontrolom prije, biti iznenađena i vikati na njega, ali nije. Možda je sve to bilo u njezinoj glavi pa je pošla prema njemu. Znao je već njezino ime tako da je bio bez veze što se predstavila. Naravno, ona nije to mogla znati. Lažno joj se osmjehnuo. Nije bio sretan što je vidi, ali skrivao je to u sebi.

"Blake. Drago mi je što smo se upoznati, Aura Night. A sada bih morao poći." Okrenuo se i otišao. Aura ga je ostala gledajući. Više preplašeno nego iznenađeno. Kako je mogao znati njezino prezime?
~
U umobolnici je stvarno... umobolno?, mislio je Ales negdje po stoti put u sebi. Ležao je na podu po kojemu je prostro tanak madrac koji je donio iz Podzemlja. Nije bio ništa posebno, ali ipak je bilo bolje od samog poda. Držao je u rukama papir na kojem je bila jedna strofa pjesme koju je pisao.

U sebi skrivam sve,
Ne želim to.
U sebi skrivam sebe
I osjećam se loše.
Moje misli lutaju, žele izaći,
Ali nikada ne uspiju.

Nije znao što bi još napisao. Trebao je izbaciti sve iz sebe, ali bilo je toliko toga da nije znao kako bi nastavio. Pogled mu je pao prema krevetu na kojem je ležala Lyx. Gledala je u strop kao i uvijek. Nije razumio kako nekada ljudi mogu gledati u jedno te isto stvar toliko puta. Odmahnuo je glavom i vratio pogleda na papir koji nije bio do kraja ispisan.

Želim biti slobodan.
Raditi ono što želim.
Drugi stalno upravljaju mojim životom
Moram biti slobodan.
U sebi skrivam želje
Koje se nikada neće ostvariti.

Gledam u nebo i vidim tamu
Iako sunce sja.
Sve je pusto, tužno
Žalosna melodija koja se ne čuje.
Ne želim odustati.
Moram se boriti do kraja.

Ustao je s madraca i opet pogledao Lyx. Oči su joj bile zatvorene i izgledalo je kao da spava. Nije spavala. Mogao je to osjetiti.

"Želiš pobjeći odavde?" Tupo je gledala u njega ne vjerujući onome što je rekao. To je trajalo nekoliko sekundi, a onda se osvijestila. Ustala je i pogledala ga u oči.

"Naravno da želim. Što uopće pitaš? Ali kako išta misliš poduzeti?" Prekrižila je ruke na prsima. Ales se nasmije tome i okrene se. Pođe prema crnom zidu koji je bio pun rupa. Opipao je njegovu neravnu i debelu površinu. Nije bilo prevelike mogućnosti da se probije jer je i stražar bio s druge strane. Trebat će im plan. I to dobar. Jer trebali su pobjeći. Ona je trebala biti slobodna kao i on. Iako je tu uglavnom došao zbog nje i on se mislio izvući.

"Dođi." Opet se okrenuo prema Lyx i sjeo na madrac prekriživši noge. Lyx je sjela nasuprot njega i napravila istu kretnju. Počeli su razgovarati. Malo o planu, ali bilo je tu i intimnosti.
~
Blake pogleda u tamnu noć. Ni jedne zvijezde nije bilo na nebu, a mjesečeve svjetlosti vidio se samo tračak. Noć je bila tužna. Osamljena. Nitko nije bio na ulici. Svi su se zatvorili u kuće, bojeći se. Bojeći se tame koja je dolazila. Svaki je čovjek mogao osjetiti da nešto nije u redu. Zvijezde i Mjesec nisu se vidjeli već tri mjeseca. Otkad je Blake došao na Zemlju. Svemu je on bio kriv i znao je to. Jedan pali anđeo nije se slobodno smio kretati Zemljom. Ne s tim mislima u glavi. Ubiti. Ubiti. Ubiti. Jedno te iste riječi bile su tu. Nije ih mogao izbaciti iz glave. Bile su tu. Uvijek i uvijek će biti. Čak i ako ubije Auru, one će tu biti. Znao je da se neće moći zaustaviti kada počne. Osjećaj koji je to govorio, govorio je istinu. Svijet je izgledao kao da neće doživjeti sutra. Kao da misli umrijeti istog trena.

Ljudi su bili ljuti. Ljuti na jedne druge. Rođendani tu više nisu postojali. Iako se to po danu nije moglo vidjeti, po noći je to bilo očito. Oprosti ovdje nisu postojali. Ljudi su bili usamljeni, ali to nisu željeli priznati. Suze su potekle niz Blakeovo lice. Pomisao na sve što je samo jedan pali anđeo mogao vidjeti, bila je tužna. Toliko tužna da si htio plakati cijeli dan.

I djeca su se počela ponašati kao odraslo. Nitko nije slušao. Nitko se nije znao. Bili su usamljeni. Nisu to htjeli priznati. Sve tužnije i tužnije, pomislio je Blake. Mogao je umom ući u kuće i vidjeti sve. Svi su se svađali. Ni jedna obitelj nije bila mirna. Bilo je čudno da je takav svijet u 2010. godini. Trebao je biti drukčiji. Barem po proročanstvu, ali Blake je sve promijenio. Nije želio da je to istina, ali bila je. Znao je to. Vidio je to. Slušao je.

To je bilo u isto vrijeme smiješno i tužno. Nisi se mogao odlučiti što je. Ljudi su biti glupi zbog toga. Nitko nije bio pametan. Ljutnja i mržnja. To je vladalo svijetom. Pogotovo noću. Po danu su se ljudi pretvarali i pokušali izgledati što bolje. Biti ugledniji. Ali po noći, ako ih je netko promatrao, nisu ga mogli prevariti. Bilo je to tužno. I smiješno. Slušanje nekoga? Svi su odbacili tu mogućnost. Nije postojalo slušanje ili uviđanje stvar. Ne. To se izgubilo u prašini. Odlepršalo u zaborav. Nitko to nije mogao vratiti. Nitko nije mogao vratiti prošlost. Ni jedan pali anđeo, koliko god on to htio.


Šetao je ulicom. Jedini. Nije ga bilo briga. Htio je biti sam. Sam sa svojim mislima. Zrak je bio hladan. Neobično hladan za proljeće, dok je po danu bilo toplo. Od te promijene boljela ga je glava, ali bilo mu je svejedno. Nije znao gdje ide. Hodao je naslijepo. Želio je odrediti put kojim će ići. Kojim će ići njegov život. Nije ga našao. Slijepo je birao put. Nije to bilo ono što je želio, ali nije bilo drugog načina. Učio je od najboljih, i ljudi i anđela, da bi znao da nitko nema određeni put života. Mora ga birati sam. Polako i uvjeren da će sve biti u redu. Nekada bi posumnjao i to bi ga srušilo. Ali opet bi se podigao kao feniks iz pepela i nastavio dalje. I tako cijelo vrijeme dok opet ne bi došao do neke prepreke. Želio je imati više samouvjerenja i moći živjeti onako kako on može. Naravno, drugi anđeli, na više položaju, određivali su mu što će raditi. Želio je biti slobodan. Želio je, ali nije znao kako.

Ulice su bile puste. Smeća je bilo u velikim količinama. Nebriga ljudi bila je skoro pa nevjerojatna. Kao anđeo, Blake ih je promatrao i uvijek bi bio tužan zbog toga što rade. Nije bio jedan od njih pa i nije radio nepodopštine koje su ljudi radili. I sada nije razumio Auru. Prije je bila dobra i mirna, a otkad su joj roditelji umrli, sve se promijenilo. Opet će sutra morati biti s njom. Još uvijek nije znao zašto mora steći njezino povjerenje i tek je onda ubiti. Iako, da je po njegovom, nikada je ne bi ubio. Možda je bio dužan Xyneu, ali nije želio vraćati mu uslugu time. Znao je da se Xyne negdje duboko, duboko u sebi boji i da ne želi to. Ali ipak je prevladala ona loša strana. Bio je sličan ljudima, ali još gori. Ne žele svi ljudi zlo drugima, iako se taj broj povećava.

Blake se osmjehne. Sjeti se Lyx. Ona. Gdje li je ona sada? Nije ju vidio dugo. Nedostajala mu je. Nije znao gdje se nalazi, iako je to htio. Možda sada ima nekog drugoga. Možda je zaboravila na svoju prvu, pravu ljubav. Uzdahnuo je na tu pomisao. Nije želio da je to istina, ali postojala je mogućnost da je. Ipak je nije vidio jako dugo. Pa ni s neba. Sada se želio vratiti u prošlost i ispraviti pogrešku koju je napravio. Naravno, to nije mogao napravit. Koliko god on to htio.


Most. Provalija. Plitka rijeka. Jedan pali anđeo. Jedna zabrinuta djevojka. Priznanje je bilo više nego nemoguće. Zašto?, pitao se Blake. Nije to želio. Ne još netko. To nije bilo moguće. Pogotovo zato što on nije osjećao ništa. Suze su potekle niz njegovo predivno lice.

Lyx se pojavi iza njega, gledajući ga u čudu. Suze mu samo još više počnu padati. Lyx mu uputi ohrabrujući osmjeh. Željela mu je nekako pomoći, ali nije mogla. Morao je ubiti Auru, ali također je morao to spriječiti. Xyne je od njega očekivao previše. Nije to mogao napraviti. Nije to bio on. Znala je to i Lyx. Vidjelo se po njezinu izrazu lica. To Xyne nije znao jer nije dovoljno upoznao Blakea.

"Možeš ti to. Možeš to izbjeći." Lyx je govorila glasom koji je znao sve. Jedina opcija koja je mogla spriječiti ubijanje Aure bila je Blakeova – smrt. Pogleda u Lyxine smeđe oči. Nije mislila na ubijanje Blakea, već da postoji neka druga opcija. Nije je bilo. Blake tužno spusti pogled i vidi da tlo podrhtava. Topoti konja polako su se približavali odredištu. Onda je bila puštena jedna strijela koja je pogodila Blakea. A onda je pao u provaliju.

And I find it kind of funny
I find it kind of sad
The dreams in which I'm dying
Are the best I've ever had
And I find it hard to tell you
I find it hard to take
When people run in circles
It's a very, very... mad world... mad world...

Fourth strophe by: Adam Lambert - Mad World (Gary Jules Cover)

<< Arhiva >>