U tami se skrivala spodoba. Drveće joj je bilo savršeno sklonište, a tama je osiguravala da je nitko neće vidjeti. S crnom trenirkom i kapuljačom na glavi izgledala je kao da pripada tami. Ali to nije bilo daleko od istine.

Pomaknula se za milimetar, a šuštanj lišća gotovo ju je otkrio. Pobojala se što bi onda rekao Car. Spodoba ipak produži dalje, ali sada je bila opreznija. Znala je da tu može biti ljudi i da bi ju mogli vidjeti. Ipak, lako bi ona to riješila.

Putom sretne jednog malog psa. Bilo je jasno da se izgubio; imao je ogrlicu koja je bila znak da ipak nekome pripada. Preplašeno je gledao oko sebe i tražio svog vlasnika. U blizini nije bilo nikoga osim spodobe i psa. Spodoba se spusti na koljena. Pas ju pogleda, a zatim zacvili kao da je nešto predosjećao. Spodoba raširi svoje usne u osmjeh koje su pokazivale izdužene očnjake. Kada nije mogla naći – ili vidjeti – bolju hranu i pas je bio dobar. Zarila je svoje očnjake u njegovo slabašno i majušno tijelo i počela ispijati ono malo krvi što je bilo u njemu. Nije joj bilo žao. Trebala je preživjeti jer je morala izvršiti svoj zadatak, ma koliko god nisko pala.

Kada je završila sa svojom gozbom, digla se s, tek negdje travnatog tla, oblizala usne i krenula dalje. Tijelo psića je ostavila na tlu. Neka ga nađu. Nije joj bilo važno. Car se trebao pojaviti svakog trena – ili barem netko od njegovih sluga ili doušnika. Spodoba se naslonila na jedno drvo i pogledala u daljinu. Ono malo krvi joj nije bilo dovoljno. Trebalo joj je još, ali nije joj se dalo loviti. Nije ni smjela jer bi Car trebao svaki čas doći. Baš kada je pomislila na njega, čula je poznati glas i korake.

"Leyton, konačno se susrećemo!" Demon je na sebi imao široku, crnu pelerinu s kukuljicom na glavi; kao i većina demona i vampira. Lažan osmjeh mu se nalazio na licu, a ushićenost u glasu također je bila lažna. Leyton je to pokušao ignorirati, ali je ipak osjetio kako se mrgodi. Car je to primijetio pa je odmah onaj osmjeh nestao s lica. Ipak, nije ništa rekao o tome. Bilo je i važnijih stvari.

"Onda? Imaš li kakvih novosti za mene? Pretpostavljam da imaš jer me ne bi zvao uzalud, zar ne?" Leyton se usiljeno nasmiješi.

"Naravno da Vas ne bih zvao da nemam nikakvih novosti. Nisam tako glup." Car je već naviknuo na Leytonove ispade pa nije ništa na to rekao. "Blake i Aura su prekinuli. Ali samo zato što joj je Blake rekao istinu. Cijelu. Čudim se što Svijet Demona zna za to tek sada jer se dogodilo prije tjedan dana. Ja sam saznao kasnije jer sam bio izvan zemlje." Careve oči su se raširile. Što od straha što od nevjerice. Zatim se samo nasmijao što je iznenadilo Leytona.

"Rekao joj je, dakle? Ah, pretpostavljao sam da će i do toga doći. Ipak nije mogao skrivati tajnu cijelo vrijeme. Ali, kažeš, sada nisu zajedno? To je dobro. I trebala se prepasti. Ali sada znaš što ti je činiti. Ne želimo riskirati da mu se ona ipak vrati, zar ne?"
~
Lyx uzme kamen i baci ga prema debelom zidu ćelije. Odbio se od njega i pao na pod. Ni sama Lyx nije znala kako se taj kamen stvorio u ćeliji, ali nije ju bilo ni briga. S njim je barem nešto mogla izbaciti iz sebe. Svejedno, taj joj mali kamenčić nije puno pomogao. Od ljutnje je zavrištala i nije ju bilo briga hoće li ju itko čuti. Bila je usamljena već mjesec dana i to joj je smetalo. Ales se više nije pojavio. Zbog toga je osjećala neku vrstu tuge. Nije znala zbog čega. Željela je da bude s njom. Željela je da može pričati s njim i reći mu svoje osjećaje. Željela je to, ali nije znala kako bi se to moglo ostvariti.

"U jebote, ovo je najteža teleportacija do sad." Čula je poznati glas, a nakon nekoliko trenutaka, gotovo nespretno trčeći, u ćeliji se pojavio Ales. Tek kad se umirio, Lyx se osmjeh pojavio na licu i ona mu se bacila u zagrljaj. Bila je i sama iznenađena svojim postupkom. Osjetila je kako se Ales skamenio u njezinu zagrljaju, ali naposljetku joj je uzvratio.

"Tako mi je drago što te opet vidim.", reče Lyx s iskrenom oduševljenošću u glasu. Mogla je čuti kako se Ales gotovo nasmijao.

"I meni što vidim tebe. Došao bih prije, ali imao sam... problema." Lyx je osjetila da to nije dovršeno. Zato se odmaknula od njega i pogledala ga u oči. Ales je skrenuo pogled, ali znao je na što misli. Odlučio joj je reći. "Išao sam po Blakea. Zajedno smo te, s Aurom, pokušali spasiti. Ja sam bilo glup pa nisam uspio." Lyx ga je gledala istim pogledom kao i prije. Nije bila iznenađena, zbunjena ili pak ljuta. Bila je – samo Lyx.

"Kako to da je živ?" Ales vrati pogled prema njoj. Maleni osmjeh pojavi mu se na licu.

"On je pali anđeo. Reci mi, Lyx, znači li ti on išta?" Lyx je sada ipak bila iznenađena. Gledala ga je pogledom koji je odavao začuđenost. Zatim se samo nasmijala.

"Ales, zašto to, pobogu, pitaš? Gle, to što smo mi imali bilo je prije jedanaest godina i naravno da sam ga preboljela. Ali zašto me to pitaš, Ales?" Ales je stisnuo usne u tanku crtu. Pogled mu je odlutao i više ga nije vraćao. Osjetio je kako se Lyx počela približavati njegovom uhu. "Poljubi me." Ales je otvorio usta i tiho uzdahnuo. Lyx se odmaknula od njega i pogledala ga u oči. Ales više nije mogao izdržati. Počeo se približavati njezinim usnama dok se ona nije odmicala. Kada je došao dovoljno blizu, prislonio je svoje usne na njezine. Uzvratila mu je poljubac i obgrlila ga rukama oko vrata. I Ales i Lyx su uživali u poljupcu. Bilo je to sve što su ovo dvoje bića htjeli, iako to nisu htjeli priznati. Toliko su dugo vremena proveli zajedno da su postali više od samih prijatelja. Oboje su to htjeli. I oboje su to i dobili.


U jednom trenutku bili su u ćeliji, a u drugoj je Ales pogodio kamenom stražara i ponovno su se našli u hodniku s puno mjesta za skrivanje. Sada su se oboje dogovorili da neće zastajati zbog nekih čudnih stvari – ako ih vide. Stražari ni ovog puta nisu bili onako kako su trebali biti pa su se s lakoćom kretali među zidinama i različitim kutijama. Polako su se približavali izlazu, ali nisu žurili. Bili su oprezni i nisu željeli da ih opet uhvate.

Točno pred izlazom bio je stražar. Bio je jedini koji je burno pazio na svakoga. Srećom, kutije su bile velike – Ales se pitao isporučuju li u njima ljude – pa su se mogli sakriti. Nije ih primijetio. Za sad. Stali su ispred reda kutija. Dosezao je do polovice hodnika što je bilo prilično puno za tako velike kutije. Ales je primijetio da su vrata otvorena i da Lyx žmirka. Ipak nije dugo ugledala svjetlost.

"A da gurnemo sve ove kutije prema njemu? Možda upali.", upita Ales gledajući u kutije. Lyx ga pogleda, promisli, a zatim kimne glavom. Odmaknuli su se za nekoliko koraka jer nisu znali koliko su zapravo teške. Oboje duboko uzdahnu i zalete se svom snagom u kutije. Bile su teže nego što su mislili da jesu. Ipak, nakon nekoliko minuta nasilnog guranja, uspjeli su prevrnuti jednu koja je, kao domino, povukla ostale za sobom. Ales i Lyx su zaprepašteno gledali prizor. Kutije su se polako rušile, a stražaru su se kapljice znoja pojavili na licu. Nije se mogao pomaknuti. Uskoro su mu obrazi postali blijedi i više ništa nije poduzimao. Kada se i zadnji "domino" srušio, srušio se na stražara koji je negdje izgledao kao palačinka. Lyx je zavrištala i brzo potrčala prema izlazu. Ales se samo osmjehnuo i pošao za njom. Kada je ulazio, ubio je sve stražare ispred umobolnice pa se nisu morali brinuti.

Lyx je zatvorila oči jer nije mogla podnijeti veliku količinu svjetlosti. Ales joj je prišao i obgrlio ju jednom rukom oko struka i pogledao u sunce koje je zalazilo.

"Bolje je sada. Sada si konačno na slobodi." Lyx kimne glavom znajući da je to istina. Ipak, nije otvarala oči. Bojala se. Nije znala kako podnijeti toliko svjetlosti. Nije se naviknula. Ali naviknut će se. Znala je to.

<< Arhiva >>