Ales je već dva sata bio u nesvijesti i nije se budio. Blake i Aura bdjeli su nad njim, u jednom hotelu koji je bio blizu umobolnice, i čekali da se probudi. Aura je zaspala dok je Blake još uvijek bio budan. Nije mu se spavalo kao Auri. Bila je ponoć i to je za njega bilo prerano. Gledao je u Alesa kako uravnoteženo diše. Bit će dobro. Iako ga je struja zdrmala i pao ja na tlo s gotovo trideset metara, on je bio demon i mogao je to preživjeti. I Blake bi mogao, ali da je Aura bila u pitanju... najvjerojatnije ne bi mogla. Nije ni želio pomišljati na to. Instinktivno skrene pogled na nju. Sjedila je na stolici, naslonjena na ruku. Crna kosa joj je prekrivala lice, a oči su joj bile zaklopljene. Blake uzdahne i opet vrati pogled na Alesa. On je polako počeo, s mukom, otvarati oči. Aura kao da je to vidjela pa se odmah probudila.

"Ales? Jesi dobro?", odmah je zabrinuto reagirala gledajući ga u oči. Ales se, uz muku, osmjehnuo i kimnuo glavom. Vidjelo se da se Auri odmah popravio dan – i noć – čim je čula tu vijest. Blake osjeti nalet ljubomore. Taj osjećaj mu nije bio stran. Osjetio ga je prije, davnih 11 godina.

Lyx je stajala na prilazu svoje kuće očekujući gosta. Osmjeh je obasjavao njezino lice, a ljubičasta, uska haljina padala joj je niz tijelo. Blake je sjedio u dnevnom boravku ne želeći dočekati gosta pred vratima. Ma makar on bio poznati liječnik, kojeg je Lyx poznavala otprije, nije želio biti u bliskim odnosima s njime. Vidio je kako se crna limuzina zaustavlja ispred kuće. Vozač je izašao iz nje i došao do zadnjih vrata. Kada ih je otvorio, iz limuzine je izašao muškarac u crnom odijelu, tamnosmeđe kose i istih takvih očiju. Lyx mu je prilazila sa širokim osmjehom na licu. I on se njoj osmjehnuo. Čvrsto ga je zagrlila i on je njoj uzvratio. Blake je to sve promatrao s gađenjem. Ljubomorom. Muškarac pogleda prema njemu i zadovoljno se osmjehne. Ispalo je kako je planirao.

Blake je opet duboko hvatao dah. Aura i Ales su ga promatrali u čudu. Najvjerojatnije nisu znali što se događa. Aura ga je jednom vidjela takvog, ali nije znala što je. Ales je možda znao. Ako se mogao sjetiti. Blake odmahne glavom i uzdahne.

"Bilo je to samo sjećanje.", kratko kaže i okrene glavu. Još je neko vrijeme osjećao njihove poglede na sebi, ali onda su ipak pogledali jedno drugo. Blake je htio nešto udariti zbog toga. A k vragu, baš se moralo to ponovno dogoditi? Osjećao je to. Mnogo vremena je prošlo prije nego je osjećao zaljubljenost, a i ljubomoru. Bilo mu je neugodno biti u istoj prostoriji s njima. Zato je i odlučio otići prošetati. Ustao je i krenuo prema vratima. Zastao je na trenutak, a onda izašao (poslije negoli je otvorio vrata).

Svježi zrak godio mu je. Nije bilo previše vruće kao što je mislio da će biti. Ales i Aura nisu pošli za njim što je bilo dobro. Htio je biti sam. Razmisliti o svemu. Imao je puno toga na mislima što je morao razriješiti sam sa sobom. Još uvijek nije sve rekao sve Auri. Htio je, ali bojao se. Kao što je htio reći i svoju najveću tajnu. Tajnu koju nitko nije znao. Ni Bog, ni drugi anđeli. Samo on. I to je vješto skrivao. Nadao se da će tako i ostati, ali znao je da, ako kaže Auri da je pali anđeo, morat će reći i ovu drugu. Zahtjevat će to. Toliko ju je znao. Možda to nije htio, ali je morao. Rekla mu je skoro sve iz svog života, a on njoj gotovo ništa. Znao je što treba učiniti. I hoće. Uskoro.

Hodao je tako neko vrijeme. Misleći o svemu što mu je palo napamet. A onda osjeti podosta veliki kamen ispod noge. I onda padne na leđa. Glava mu nije uspjela dotaknuti tlo jer mu se tijelo podignulo s tla. Vidio je ono što nije smio. Slike. Slike njegove velike tajne. Blake ubija ljude. Po danu. Kada nije bio s Aurom. Naudio je svima koji su bili zli. Koji su mogli također nauditi njegovim roditeljima. Volio je to. I nije žalio. Znao je da na neki način radi ispravnu stvar. Možda nije bilo najbolje, ali je bilo ono što je on htio. Znao je da će ga to udaljiti od Aure, ali više nije mario. Znao je što osjeća. Znao je što je trebao napraviti i nije mislio odustati od toga.


Blake se našao stojeći na ulici okružen nekim zasađenim drvećem i nekoliko zgrada. Onaj kamen bio je ispred njega i izgledalo je kao da se ništa nije ni dogodilo. Začudio se tome, a onda ga je začuo poznati glas.

"Blake. Moramo razgovarati." Okrenuo se i ugledao Auru kako trči prema njemu. Odlučio je saslušati je, iako ne na tako laki način.

"A zašto? Što mi to imaš za reći? Možda da ste se ti i Ales zaručili?" Aura zine zbog sarkazma u njegovom glasu. Čak se i Blake iznenadio jer ga inače nije volio. Izgledalo je da bi mogao. Konačno je mogao sve izbaciti iz sebe. Nije to više mogao držati u sebi. Bio je ljubomoran i to je priznavao.

"Blake, što je tebi? Zašto bih se, pobogu, zaljubila u tipa kojeg ni ne poznajem? To nema smisla. A i ako te baš zanima, razgovarali smo o tebi. On me i nagovorio da odem za tobom. Naravno, nakon dugo nagovaranja." Blake podigne obrvu u iznenađenju. Aura prihvati njegovu ruku i isprepliće svoje prste s njegovim. "Ja... ja osjećam nešto prema tebi, Blake. Nikada nisam prije iskušala taj osjećaj i sve mi je ovo novo. Ne mogu ti objasniti. Čudno je sve to." Prije je gledala u njihove ruke, a zatim je pogledala u njegove nebeskoplave oči. U njima se vidjela tuga. Tuga i sreća. Aura se približila njegovim usnama i poljubila ga. Blakea je taj pokret iznenadio. Priznao je, bio je poražen. Uzvratio je poljubac, ali s mukom. Nije to smio, ali je. I nije namjeravao odmaknuti se samo zato što je zabranjeno. Uživao je. I više nego je trebao.

Odmaknula se od njega baš na vrijeme. Blakeov izraz lica pokazivao je izmučenost kao i začuđenost. I znao je. Sada je trenutak. Sada je trenutak da joj ispriča. Nije to više mogao skrivati. Njegov zid je pao. Raspao se na komadiće. I znao je. Jednostavno je znao. Odmakne se od nje i pogleda je u oči.

"Moramo razgovarati."

<< Arhiva >>