Pogled. Jedan pogled bio je dovoljan da promijeni svijet. Pogled između palog anđela i čovjeka. Nitko u onom svijetu – kojeg su ljudi znali zvati Svijet mašte – nije to mogao pretpostaviti. Anđeli i demoni vode rat, nevidljiv ljudskom oku, zbog njih dvoje. Možda nisu napravili nažao ni jednoj ni drugoj vrsti, ali njegov zadatak bio je da je ubije. No, on to nije imao u planu. Samo jedni poznanici postali su prijatelji, a možda, samo možda, postanu nešto više od toga.

Već mjesec dana razgovarali su. Razgovarali o svom životu. Ipak, Blake se još nije usudio reći Auri što je. On je znao puno više o njezinom životu, nego ona o njegovom. Nije se bunila. Barem ne pričajući. Vidjelo se na njoj da joj je žao što ne zna više. Ali Blake joj nije mogao reći. Ni jedan čovjek nije smio saznati za postojanje palih anđela. Da, bilo ih je još. Lutali su po svijetu. Tražili svoje mjesto. Nikada ga ne bi našli. Blake je bio izuzetak. Osjećao se kao da je našao svoje mjesto. Kao da je konačno bio ondje gdje je. Više i nije toliko želio svoja krila. Radije bi ostao na Zemlji, uz Auru. Ali nije to priznao. Jedva je i tome mislio. Znao je da je to istina. Bila je dobra prijateljica i nikada nije upoznao tako dobru osobu. Iako je prije bio zaljubljen Lyx, shvaćao je da ga to prolazi. Shvaćao je da postoje druge osobe osim Lyx. Više nije želio žaliti. Okrenuo je novu stranicu. Nije htio znati gdje je Lyx. Bilo mu je dovoljno da je tu gdje je. Bio je zadovoljan i bio je siguran da je i Lyx. Sada nisu trebali jedno drugom… To je bila istina. Iako bi Blake ponekad pomislio na nju, to ne bi bilo ništa više doli sjećanja na jedno dobro prijateljstvo. Aura je bila cura koja je promijenila njegovo mišljenje. O ljudima i o cijelom svijetu. Uvidio je da svijet skriva puno više, nego što je vidio. Uvidio je da nisu svi ljudi isti: zli. To mu je sada bilo jasno. Prije je možda htio ubiti Auru jer je vjerovao da su svi ljudi isti. Tek kada ju je upoznao znao je istinu: Nije hrabar da je ubije. Uvijek je bio takav, ali ubojstvo njegovih roditelja i vlastito ubojstvo promijenilo mu je pogled na svijet. Raj nije mogao promijeniti to mišljenje. Samo Aura. Ona ga je spasila od muka koje su ga trebale dočekati. Nije joj to rekao. Ali morat će. Morat će joj ispričati cijelu svoju priču. Bilo je svjestan toga, ali nije još skupio hrabrosti. Znao je da se oko njega vodi rat, vidio ga je, i ako joj kaže… odnos između anđela i demona samo će se pogoršati. Ali osjećao je sigurnost s Aurom. Sigurnost koju nikada prije nije osjetio. Zato je i znao da će joj trebati reći. Bit će teško, i najvjerojatnije će pokušati zaboraviti na njega, ali morat će to napraviti. Osjećao je da je to dužnost koju mora ispuniti.

«Blake, misliš li da sam luda kao što mnogi govore? Misliš li da sam luda zbog toga što si ne želim pokušati promijeniti život?» Sjedili su na istom zidiću kao i svaki put. Pričali su. Uglavnom je Aura pričala, ali bi se i Blake ubacio. Rekao nešto, odgovorio na njezino pitanje ili nešto slično. Imali su tema o kojima su pričali. Životi su im bili prilično slični.

«Ne. Ne mislim da si luda. Ti si kao i svaka druga osoba. Možda i pomalo drukčija, ali na dobar način. Shvaćam te. Shvaćam kroz što prolaziš i nije ni čudo što si ne želiš promijeniti život. Ni ja nisam htio, ali ipak jesam. Na nagovor jednog -» Zašutio je. Nije mogao reći demona. Tada bi sve bilo razjašnjeno. I onda bi se dotakli i njegove priče. Ne još. Nije bilo vrijeme. Srećom, Aura se naviknula na njegove neobične ispade i zastajanje na pola rečenica pa nije ništa ni rekla.

«Iako mi ne govoriš puno, Blake, hvala ti. Ovih mjesec dana nisu bili tako loši. Bez tebe bi bili gori.», reče Aura gledajući ga u oči. Blake se osmjehne.

«Hvala tebi Aura. Bez tebe ne bih pronašao svoje mjesto u ovom gradu. Bilo bi mi teško snaći se. Ti si mi uvelike pomogla. I oprosti što ti ne govorim više o sebi, ali ne mogu. Ne mogu ti reći sve. Možda jednom budem, ali sada nije pravi trenutak za to.» Aura kimne glavom kao da razumije. Možda i je. Blake to nije mogao znati. Nije mogao čitati misli da bi znao takvo što. Mislio je da će reagirati drukčije i da će se naljutiti. Reći nešto u stilu: 'Ja tebi mogu reći sve, a ti meni ne možeš?' Krivo ju je procijenio. Zbog toga mu je bilo drago jer je ovako dobio na vremenu.

Anđeli i demoni došli su do njih. Nisu obraćali pažnju. Blakeu je to bilo malo čudno jer zbog njih su ratovali. Kada je bolje razmislio, ratovali su bez razloga. Iako je Blake na neki način obećao da će ubiti Auru, odavno je to opovrgnuo i rekao da ne može. Anđeli su bili na njegovoj strani, a demoni nisu. Zato je i nastao rat koji ljudi nisu mogli vidjeti. Blake se nije osjećao krivim zbog toga. Demoni to od njega nisu mogli zahtijevati. Možda je sada pali anđeo, ali prije toga je bio samo anđeo i nešto od toga mu je ostalo.

Osjetio je kako se jedan demon ubacuje mislima u njegovu glavu. Pokušao je držati zid koji ga je branio od demonovih misli, ali taj zid je popuštao. Aura ga je čudno gledala. Najvjerojatnije je vidjela da se prepire s nečim. Zid je popustio i demon je uspio ući u njegov um.

I fought to the limit to stand on the edge
What if today is as good it gets?
Don't know where the future's headed
But nothing's gonna bring me down.

«Ne možeš, Blake. Ne možeš samo otići tamo i reći im da stanu.», reče Lyx gledajući Blakea u oči. Njihovi pogledi se susretnu. Blakeov tužni pogled govorio je sve. Lyx uzdahne. Znala je da ga nikako ne može odgovoriti od njegove namjere. Spašavanje ljudskih života bilo je sve što je htio. Lyx sklopi oči i ponovno ih otvori. «Čuvaj se.», prošapće. Blake se osmjehne.

«Hoću.» Okrene se i pođe prema vratima. Lyx osjeti neugodan osjećaj kako joj prolazi tijelom. Osjećala je da će se nešto loše dogoditi. Nije ga tražila poljubac. Bilo bi to glupo od nje. Pogotovo u ovakvim vremenima. Vrijeme kada su demoni izašli iz Podzemlja počelo je i Blake je znao što slijedi. Dovoljno je istraživao da bi znao da su demoni izazvali 2. svjetski rat i svim ljudima promijenili pamćenje. Nekada bi ga i brisali, ali samo u posebnim slučajevima. Blake se nadao da se to sada neće dogoditi, ali znao je da u biti hoće. Ljudi su pobjeđivali. Demoni su gubili. Neće htjeti da ljudi uopće znaju da su vodili bilo kakav rat.

Blake brzo prijeđe ulicu izbjegavajući svakakve naprave koje su letjele nebom. Uspio ih je izbjeći i doći do prvog ranjenog čovjeka. Studirao je medicinu i razumio se u to. Zato je i odlučio pomoći. Svaka pomoć bila je potrebna. Prvi čovjek imao je slomljenu ruku i ranu na nozi, drugi je bio mrtav i tako redom. Dospio je do šestog čovjeka kada ga je pogodila jedna od demonskih naprava (ili sam demon). Osjetio je kako pada na onog čovjeka. Bio je pogođen u leđa pa je živio još neko vrijeme. Onda je osjetio kako mu se duša odvaja od tijela. Odlazila je u nebo. Mogao je vidjeti: Nije ga pogodio demon, već čovjek. Isti čovjek koji je ubio njegove roditelje.

Blake je duboko hvatao dah kako bi došao k sebi. Prizori koje je vidio bili su nešto nepredvidljivo. Nije vjerovao da mu je upravo demon to ubacio u mozak. Oblik demona polako je dolazio do izražaja. Borio se protiv drugih demona; na strani anđela. Blake se iznenadio kada je shvatio da poznaje demona koji mu je ušao u pamćenje. Prestao se boriti i prišao Blakeu s osmjehom na licu. Blake ustane dok ga je Aura znatiželjno promatrala. Blake počne hodati prema demonu. Zagrli ga kada mu je došao blizu. Bio je to njegov dugogodišnji prijatelj – Ales. Jedini demon s kojim s družio. Nije bio poput ostalih demona pa se i Blake nekada znao zapitati je li on uopće demon.

«Blake, konačno. Tebe treba tražiti mjesec dana da bi te se našlo. Plus, morao sam provesti u umobolnici zato što sam išao tražiti tebe.» Blake se nasmijao, a onda ponovno uozbiljio. Okrenuo se prema Auri koja je također ustala.

«Ales, ovo je Aura. Aura, ovo je Ales – moj dugogodišnji prijatelj.» Aura se osmjehne i pruži ruku. Ales je sa zadovoljstvom prihvati. Vidjelo se da i on misli isto kao Blake. Blakeu je zbog toga bilo drago. Nije želio da i njegov prijatelj bude protiv nje.


Blake je imao što za čuti. Lyx. Sve što mu je Ales rekao imalo je veze s Lyx. Prije je pričao Auri o njoj. Tu tajnu nije skrivao od nje. Tako da je Ales slobodno mogao pričati o njoj. Bila je u umobolnici i još nije izašla ma koliko god se Ales i ona trudili. Ales je došao do nje jer je se sjećao od toga kako mu je Blake pričao. Nije mogao vjerovati da je u umobolnici. Znao je da to nije zaslužila, znao je da nije takva osoba, ali drugi tako nisu mislili. Ales i ona smišljali su plan kako se izvući već mjesec dana i nisu ništa smislili. Zato je i Ales došao k Blakeu. Iako, Lyx nije mogla vjerovati da je živ. Prvo je smatrala Alesa ludim, ali kada joj je ispričao cijelu priču, povjerovala je. Morali su je nekako izbaviti. Nije zaslužila biti tamo. Naravno, nikoga u umobolnici nisu mogli nagovoriti da je puste pogotovo zbog događaja prije. Blake je oduvijek znao da je Lyx posebna. Naravno, ne toliko, ali imala je nešto od rođenja. Ako bi vidjela tijelo koje pati ili koje je već mrtvo, mogla ga je spaliti vlastitim očima. To je radila nesvjesno, ali drugi su to mogli vidjeti. Zato je i nisu puštali.

Sada su se kretali prema umobolnici: Blake, Aura i Ales. Skrivali su se iza raznih grmlja, drveća i zgrada, ali njih nije bilo puno.

«Dobro, ovo je nepodnošljivo. Kada ćemo više doći? Kada sam ja išao, put je bio kraći.» Blake se nasmijao na Alesovu primjedbu. Znao je katkad biti čudan, ali na dobar način. Na kraju su ipak naišli na umobolnicu. Nakon dvadeset minuta hoda. Ograda koja je okruživala umobolnicu bila je visoka barem trideset metara. Na kraju ograde bila je žica koja je štitila od onih koji su htjeli ući nezakonito.

«Kako mislite ući unutra?», upita Aura gledajući malo u Blakea, malo u Alesa. Ales pogleda u ogradu. Gledao ju je tako neko vrijeme, dok nije opet skrenuo pogled.

«Idem ja.», kaže kratko gledajući Blakea. Blake uzdahne i pogleda u Auru. Ona pogleda u njega. Znao je da misli isto kao i on.

«Ales, ne možeš. Radije se teleportiraj. Mi ćemo se već nekako snaći.» Ali bilo je prekasno. Ales se već penjao po ogradi. Išlo mu je dobro neko vrijeme. Sve dok je došao do žica. Nekoliko ih je zaobišao. Trudio se izbjeći ih, ali nije pošlo ništa po planu. Jednu žicu je slučajno dodirnuo i struja ga je zdrmala. Nije mogao ti podnijeti pa je pao na tlo. Njegove oči se više nisu otvorile.

Seconds, hours, so many days
You know what you want but how long can you wait?
Every moment lasts forever
When you feel you lost your way.

Adam Lambert - No Boundaries

<< Arhiva >>