Bol. Patnja. Krivnja. Znao je što će se dogoditi tog trenutka. Znao je, ali nije odustao. Pričao je. Iako će ga Aura nakon toga najvjerojatnije napustiti, više ga nije bilo briga. Sve što je htio bilo je ispričati istinu. Cijelu istinu o svom životu. Bilo je lakše nego je mislio. Riječi su samo izlazile iz njega. Aura je pozorno slušala. Mogao je vidjeti kako je ponekad otvorila usta u šoku. Razumio ju je. On ne bi ni povjerovao u nešto tako da mu netko kaže. Alesa nije bilo u blizini. Ili je ostao u hotelskoj sobi i sada se odmara, ili je otišao negdje prošetati. Demoni su se brzo oporavljali. Sigurno je već bio u redu.

Iznenadio se kada je shvatio da je prošlo gotovo sat vremena otkad je počeo pričati. Vrijeme je brzo prolazilo kao i uvijek. Ali, nakon toliko vremena, konačno joj je rekao istinu. I osjećao je kako mu veliki kamen pada sa srca. Osjećao se bolje. Slobodnije. Sada nije bilo nikakvih tajni. Ostavit će ga, da, i pokušat će se praviti da ga nikada nije upoznala, ali bolje i to nego da sve skriva od nje. Ona nije bila jedna od onih junakinja iz knjiga koja će ostati koliko god to bilo opasno. Blake je to zaključio u tih mjesec dana. Upoznao ju je dovoljno. Ali ona njega nije. Nije trebao, da je mogao, predvidjeti budućnost kako bi znao što slijedi. Možda nije to želio, ali nije ju želio zaustaviti. Nije želio da pati. On će to moći podnijeti. Ili će barem pokušati. Pokušat će živjeti bez nje i naviknuti se na takav život. Pretpostavljao je da će uspjeti. Bio je jak. Uvijek otporan na sve pa i na najjaču bol. I onu fizičku i onu duševnu. Svi anđeli i demoni su mu to govorili. Pa i ljudi kada je bio živ. Ipak je ostalo nešto ljudskoga u njemu. Nečega s čime se još uvijek može natjecati. Natjecati za prevlast. Natjecati za ljubav. Ali sada se nije htio truditi. Ne. Pustit će ju na miru. Neka izabere svoj život. Život kakav hoće. Blakeu će biti drago. Bolje to nego da bude nesretna i uvijek u strahu. Da, to je bila njegova odluka. Neće je pokušati zaustaviti.

Njezine oči bile su već pune suza. Pokušala je biti hrabra i ne plakati. Ne ispustiti ni jednu tu suzu koja je bila u njezinim očima. Blake je znao da neće moći izdržati. Nitko nije mogao. Pa ni najjače biće to nije moglo podnijeti. Kada je Blake završio s cijelom svojom pričom, dogodilo se i to. Suze su počele padati niz njezino lice. Njezino blijedo lice postalo je joj bljeđe – bila je tužna i ljuta. Blake je znao da će tako biti. Upoznao ju je. Mjesec dana mu je stvarno bilo dovoljno.

«Blake.», kaže Aura uz kratkotrajne jecaje. «Koliko god meni stalno do tebe i koliko god ja htjela sve to prebroditi i biti hrabra – ne mogu. Nisam takva. Uvijek sam se bojala i imala svoje najveće strahove. Jedan od njih se ostvario. Koliko god ja pokušavala pokazati da sam jaka i gotovo pa nedodirljiva – ne mogu. To nisam ja. Tek sada sam shvatila da sam stavila tu neku masku preko svog lica. Ne želim se više pretvarati. Umorna sam od pretvaranja. Oprosti, ali ovo ne mogu podnijeti.» Ustala je sa zidića na kojem je sjedila, još jednom pogledala prema Blakeu koji je spustio pogled, a zatim potrčala. Suze su joj još curile niz oči. Blake ju je pustio. Kao što je i sam sebi obećao da će napraviti.

Želim ti reći. Želim ti reći koliko mi nedostaješ, ali ne mogu. Preponosan sam da to napravim. Radije ću ići dalje. Ići ravno glavom u zid. Izgubio sam svaki tvoj trag. Ne znam gdje se nalaziš, a i ne pokušavam te naći. Pokušavam zaboraviti. Bez uspjeha. Tu si. U mojim mislima. Svaki dan. Svaku noć.

Sjedio je na krevetu. Gledao u prazno. Pokušavajući zaboraviti. Bez uspjeha. Možda i nije bio tako jak kao što je mislio da je. Želio je biti, ali shvatio je da nije mogao. Ne kada je u pitanju bila Aura. Koliko god on to sebi nije želio priznati, previše mu je značila. Možda je prošlo samo tjedan – dva otkad se nisu vidjeli, ali osjećao se usamljenim. Tek tada je shvaćao koliko mu je ona promijenila život. Koliko mu se promijenio otkad je ona u njemu. Sve je bilo drukčije. Bolje. Svjetlije. Sada se sve vratilo na staro. Život mu je išao tom jednom ravnom crtom. Uvijek isto. Nikada drukčije. Xynea nije sreo čuo jako dugo i to ga je čudilo. Mislio je da će se pojaviti onog trena kada i Aura bude otišla.

Rat između anđela i demona trajao je i dalje. Nisu htjeli prestati makar Blake i Aura više nisu bili zajedno – ni prijateljski ni nikako drukčije. Sada su konačno dobili priliku da ratuju. To su čekali cijeli svoj drugi život. Uglavnom svi. Rijetki su bili ti koji nisu htjeli i nisu sudjelovali u ratu.

«Zašto tu sjediš u sobi i tuguješ, Blake?» Začuo je glas. Nepoznat glas. Bio je siguran da ga nikada prije nije čuo. Podignuo je pogled prema vratima. Bila su zatvorena što ga je začudilo. Ustao je s kreveta i otvorio ih. Nikoga nije bilo. Baš kada je mislio da mu se sve samo učinilo, glas se ponovno javi. «To sam samo ja, Blake.» Okrenuo se u smjeru gdje je čuo glas i imao je što vidjeti. Duh njegove majke lebdio je iznad njegova kreveta. Majka mu se smiješila. Imala je bijelu, dugačku haljinu na sebi i izgledala je kako bi svaki duh trebao izgledati. Ona nije prešla na drugu stranu. Imala je neobavljeni posao i zato je Blake nije vidio otkad je umrla.

«Majko. Otkud ti ovdje?» Nije pokazivao emocije. Barem ne onoliko koliko je mogao. Toliko je toga skrivao u sebi. Toliko tajna je imao... Nikada ih ne bi rekao.

«Došla sam ti pomoći.», kaže jednostavno. Blake je pogleda trepnuvši nekoliko puta. Nije znao što time misli. Pomoć? Njemu nije bila potrebna pomoć. Barem je on tako mislio.

«Kako misliš pomoći?», upita kratko. Njegovu majku iznenadila je nezainteresiranost u njegovom glasu. Kao da nije htio imati nikakve veze s njom ili njegovim ocem. To je i bila istina. Blakea je pogodio ovaj susret. Nije se tome ni najmanje nadao. I zato je na neki način bio ljut. Koliko god on bio sretan što je vidi, onaj drugi osjećaj bio je jači od prvog. Možda to nije htio, ali tako se osjećao.

«Blake, poslušaj me. Samo to tražim. Želim da znaš da ne trebaš glumiti. Budi ono što jesi. Budi onakav kakav si prije bio. Onakav kakav si bio kao čovjek.» Blakeovi obrazi postali su bljeđi nego su bili prije. Počeo je teško disati ne znajući što ga je spopalo.

«Ja ne mogu biti čovjek.», rekao je. «Ja sam pali anđeo. To nije nimalo slično čovjeku. Promijenio sam se i to je normalno. Ne mislim biti netko tko nisam.» Onaj pali anđeo, ona zla strana njega, počela se buditi. Sada je osjećao – ništa. Tu stranu uspio je kontrolirati cijelo vrijeme, ali sada je bilo prekasno.

«Nije istina. Nemoj se uvjeravati u to. Zašto ne bi pokušao potražiti Auru? Zašto ne bi pokušao nešto učiniti? Nemoj dopustiti da taj dio tebe prevlada. Bori se. Jak si, Blake. To si i sam sebi rekao. Bori se.» A onda je njezina prilika nestala. Blake je ostajao sam u sobi, gledajući u prazno. Koliko god on to sebi nije želio priznati, njegova majka imala je pravo. Morao se boriti za sebe. Morao se boriti za sve što je htio.
~
Ne. Nisam ga napustila. Samo sam trebala vremena za razmišljanje. Ali nikada ga nije bilo. Uvijek bi me nešto omelo – što u samom životu što negdje drugdje. Pokušala sam živjeti. Bez uspjeha. Sada vidim zašto se one junakinje u knjigama stalno vraćaju. Sve im to previše nedostaje. Nedostaje im onaj koji im je odabran. Možda sam bila sebična što sam mu se ipak htjela vratiti, ali nisam mogla izdržati, a da na to ne pomislim. Takva sam. Ona maska s lica je pala.

Tupo je gledala u ugašeni televizor ne znajući treba li ga upaliti ili ne. Dvoumila se. Kao i uvijek. Kao i cijeli svoj život. Nije to htjela, ali tako je bilo. Ili s maskom ili bez nje – dvoumila se. Dvoumila se treba li potražiti Blakea. Ne. To joj nije bilo pametno. Najvjerojatnije je već zaboravio na nju i nastavio svoj život. Ili je planirao kako je ubiti. Ne bi se čula da je to istina. I ona je trebala nastaviti svoj život, ali nije mogla. Možda je neočekivano saznala da ima sto tisuća dolara u banci što joj je djed ostavio i sada živi u novom stanu, sama, ali to nije bilo to. Trebala je zaboraviti Blakea, ali nije mogla. Osjećala se potišteno. Tužno, ma koliko god novaca ona dobila. Novac nije mogao promijeniti ništa. Bilo joj je drago što ga ima, ali da je patila za njim… to nije bila istina.

Duboko je uzdahnula i ipak ustala s uredno pospremljenog kreveta. Nije znala što raditi. Možda je sada imala potpunu slobodu, ali nekako su joj nedostajale sve one bespotrebne svađe s tetom. Nije znala zašto. Bilo joj je dosadno po cijele dane. Nije imala prijatelje i nije znala gdje da ide. Život uz Blakea bio joj je popunjen. Bio je lakši. I bio je ugodan. Sada se sve preokrenulo. Vratio joj je onaj stari, tmuran život. Nije ga voljela, ali nije znala kako da ga ponovno preokrene.

«A daj, Aura! Mislim stvarno! Sad ćeš tu žaliti i prositi?» Aura je vrisnula. Pogledala je prema izvoru zvuka. Nikoga nije bilo. Samo je neka stara knjižurina ležala na podu. «Aha, tu. Da, da. Što se čudiš? Joj, vi ljudi ste toliko neupućeni u stvarni svijet. Mislim, ako postoje pali anđeli kako ne bi mogla postojati knjiga koja govori?» Aura se počela odmicati za korak unazad. Nije znala što napraviti. Njezine oči nisu mogle vjerovati prizoru koji se nalazi pred njima.

«Š-što?» Knjiga se nasmije. Aura je mogla vidjeti kako se uzdiže s poda i kreće prema njoj, otvorenih korica. Počela je uzmicati korak po korak, ali kada je došla do trosjeda, nije mogla dalje.

«Neću te ozlijediti, ne brini.» Knjiga preokrene očima. «Tu sam samo kako bih ti rekla da trebaš potražiti Blakea. Bog je svakome od vas dvoje poslao nekoga vama važnom i rekao da to prenesemo. Trebaš to napraviti, čuješ? Vas dvoje ste tako čudni. Oboje mislite isto. S ovakvim slučajem se dugo nisam srela. Inače svi imaju drukčija razmišljanja, ali vi ste drukčiji. I zato i mislim da će ovo uspjeti. Aura, pokušaj. Vjeruj mi na riječ.» Aura je gledala Knjigu razrogačenih očiju. Nije bila sigurna je li dobro čula. Blake da brine za nju? Da je to istina, bila bi to najljepša stvar koju bi od ikoga čula. Maleni osmjeh zatitrao joj je licem. Nekim čudom, vjerovala je onoj knjizi. Sve što je trebala čuti, čula je. Sada je barem mogla mirno spavati. Sretna.

<< Arhiva >>