Tišina. Samo tišina. Nije se čulo ni disanje. Ni koraci. Ni riječi. Bila je tolika tišina da se čuo vjetar koji puše vani. Jedno tijelo ležalo je na podu napravljenog od kamena. Krv je curila iz njegovog zapešća na ruci. Dvije duge crte vidjele su se na njemu. Tijelo je tako ležalo dva sata, nepomično. Nije mu bilo spasa. Previše je krvi isteklo iz njega da bi se išta moglo učiniti. Nitko ga nije došao provjeriti. Nitko nije brinuo. Tko bi se uopće htio brinuti za nekog luđaka koji je cijeli svoj život proveo u umobolnici? Jedino isti ljudi kao on. Ali postojala je mala vjerojatnost da se itko oslobodi. Kao i što je bila mala vjerojatnost da postoje izuzetci. Ipak, postojali su.


Ales je otkinuo dasku, već staru, od kreveta. Lupio je njome dva puta po krevetu kako bi vidio je li dovoljno čvrsta. Bila je, samo što krevet nije. Pala je i daska s druge strane, a one dvije su još nekako stajale. Debeli zidovi nisu propuštali zvukove pa stražar, koji je bio visok dva metra, nije ništa čuo. Ales okrene dasku tako da tanki rub bude spreman za udaranje. Počeo se šuljati prema vratima koja su imala dva otvora; jedan s gornje, a jedan s donje strane. Naravno, oba su imala rešetke. Stražar je bio točno ispred vrata što je Alesu odgovaralo. Gurne malo više podignutu dasku do stražareve glave i svom snagom lupi po njoj. Stražarevih dva metra pretvori se u desetak centimetara. Ales se zadovoljno osmjehne i pogleda u Lyx. Ona kimne glavom i priđe vratima. Spusti se na razinu donjeg otvora i svoju mršavu ruku gurne kroz njega. Stražar je pao blizu vrata pa su ključevi bili odmah u Lyxinim rukama. Sada je bio red na njoj da se osmjehne. Digne se s poda i slavobitno podigne snop ključeva. Ales nije mogao razumjeti kako su ljudi mogli biti toliko ludi da stave ključanicu unutar ćelije. Valjda zato da se i sami mogu zaključati. Odmahne glavom na tu pomisao.

Lyx ponovno priđe vratima i nasumično odabrani ključ gurne u ključanicu. Okrene ga i čuje se tihi "škljoc".Vrata su bila otvorena. Lyx slavobitno gurne vrata prema sebi jer nisu imala kvaku. Kako čudno, pomisli Ales. Kada je vidio da ih Lyx ne može do kraja gurnuti, Ales joj pomogne. Tako zajedničkim snagama otvore vrata.

We are the face of a new generation
We are the ones who have no reservation
Don’t give a damn ‘bout your cold calculation
Welcome to the master plan
Don’t care if you understand.

Ales i Lyx su se skrivali po hodnicima što su bolje mogli. Na njihovo čuđenje, hodnici su bili opremljeni s puno više mjesta za skrivanje, nego što su se nadali. Stražari, visoki također dva metra, nisu ih zamjećivali. Uglavnom zato što su spavali. Stojeći. A baš su pazili! Alesu se svakakve misli padale na pamet i sve mu je imalo smisla. Valjda. Lyx mu stane na stopalo da bi obratio pozornost. Iako ga nije boljelo, bio je ljut na nju. Nije volio kada mu netko staje po rukama ili nogama.

«Gle! Još jedna otvorena ćelija.» Ales sada obrati pozornost. Zajedno potrče prema njoj. Stražara nije stajao pred vratima što je bilo malo čudno. Svejedno su se naslonili na zid kako ne bi doživjeli neugodni susret s nekim. Prvi je bio Ales pa pogleda unutra. Uspravi se na mjestu. Izgledao je kao da je stvarno iznenađen. Oči su mu se raširile, a usta otvorila u blagom šoku. Lyx podigne obrve i priđe mu da vidi u što gleda. Njezina donja usna padne kao da ju je vukla neka sila. Zgadi joj se od prizora, ali ipak ne makne pogled. Ales polako odmahne glavom.

«Dobro. Shvatio sam da je ovo umobolnica i sve. Ali da je ovoliko umobolno… nisam imao pojma. Ubijate jedni druge! Zar niste dovoljno propatili?» Lyx stisne usne jer joj se povraćalo. Mislila se okrenuti i otići, ali onda je vidjela dvije paralelne crte na čovjekovu zapešću pa mu priđe. Krv je bila posvuda, ali odjednom je nimalo nije bilo briga. Uzela mu je ruku i pogledala ranu. Sada je i Ales prišao i pogledao ranu. Ali prije nego što su išta stigli napraviti, pred vratima su se pojavila dva stražara. Ales je osjetio da Lyx nešto radi. Nije mogao vidjeti što jer mu je pogled bio prikovan na stražare koji su sve u šoku promatrali. Ali brzo su se pribrali pa su im prišli. I opet zastali. Sada je Ales okrenuo glavu i imao je što za vidjeti. Lyxine oči poprimile su užarenocrvenu boju i od rane pa nadalje palile tijelo. Stražari su ustuknuli za korak, ali Ales je bio potpuno miran. Ni sam nije znao kako je to uspio. Tijelo je gorjelo. Lyxine oči spaljivale su svaki djelić, svaku poru tijela.

Nakon nekoliko minuta je nestalo, a onda su stražari uzeli zbunjenu Lyx – točnije uhvatili – za ruke i odvukli je iz ćelije. Nije se opirala. Tada je jedan od stražara obratio pozornost na Alesa koji je još uvijek klečao.

«A ti ostani ovdje. Čuvat će te dva stražara kao i onu luđakinju.» Ales je zarežao jer su Lyx nazvali luđakinjom. Izgleda da se stražar stvarno prepao jer je brzo bio vani. Kao da će Alesa išta spriječiti da opet dođe u Lyxinu ćeliju.

Just don’t give up
I’m workin' it out
Please don’t give in
I won’t let you down.
~


Kretao se polako. Zvjezdana noć bila je predivna. Ugleda ulicu u kojoj je bio prije nekoliko dana. Nije se usudio prije posjetiti Auru jer se bojao. Da. To je bila prava riječ. Nije znao kako će reagirati na njega, ali sada je odlučio. Otići će do nje i pričati s njom. Kada je bolje razmislio, nije ju htio ubiti. Morao je to napraviti protiv svoje volje. Sjetio se svog sna. Stalno se pojavljivao. Svake večeri isto. Taj san mu se toliko uvukao u misli da je znao svaki detalj. Želio da se riješiti, ali nije mogao. Tu je bio. Stalno. Putujući s Blakeom. Sljedeći ga. Kao da je bio tu na svakom koraku.

Uličica u koju je ušao bila je pusta za razliku od ostatka grada koji je vrvio ljudima. Ugledao ju je kako sjedi na istom zidiću kao i prvi put kada ju je ugledao. Nije imala cigaretu, a ni kutiju što je začudilo Blakea. Priđe joj s nimalo srama. Sjedne na zidić ništa ne rekavši.

«Znam da će ovo čudno zvučati, ali drago mi je da si ovdje.», kaže Aura tiho. Blake ju pogleda dok je njoj pogled bio negdje daleko. Šutjeli su tako neko vrijeme ne znajući što reći, odakle početi. Blake primijeti fontanu koja je bila nedaleko od njih. Ispuštala je slapove vode i punila bazen ispod. Divio se prizoru. Izgleda da je Aura to shvatila.

«Tu fontanu je sagradio moj pradjed prije nekih sto pedeset godina. Bio je još zdrav kada ju je sagradio. Onda je dobio rak, ili tako nešto, i umro. Barem mi je tako moja majka rekla dok je još bila živa.» Zamišljeno je gledala u fontanu. Izgubljena u sjećanju.

«Što se dogodilo tvojoj majci?», upita Blake gledajući je. Aura okrene pogled prema njemu. Mogao je vidjeti tragove suza na njezinu licu. Bila je tužna i slomljena. Nije ni čudno što je odlučila raditi onakve stvari.

«Umrla je u prometnoj nesreći kao i moj otac. Ja sam nekim čudom preživjela. Nitko ne zna kako. Kažu da je čudo. Voljela bih da ni ja nisam preživjela jer sada moram živjeti s tetom koja uopće ne brine za mene. S tim da je stan prava rupčaga i da jedva ima dva kreveta. Mislim da ću Lisu mrziti do kraja života zbog toga što mi sve radi.» Tada je shvatila što je rekla pa stisne usne u ravnu crtu. Blake se sjeti djevojke koju je spasio prije nekoliko mjeseci kao anđeo. Je li to bila Aura? Nije se točno mogao sjetiti kako je izgledala, ali bio je siguran da je to bila ona. Sada se osjećao krivim. Nikome nije želio da dogodi takvo što. Pa ni svom najgorem neprijatelju.

«Što ti to radi tvoja teta, Aura Night? Pričaj mi.» Aura još jednom dobro promisli, a onda duboko uzdahne. Približi se Blakeu kao da se boji.

«Tuče me, uglavnom. I viče. I to zbog sitnica koje su nevažne. Kao iznošenje smeća, pranja suđa ili kuhanja. Imam dovoljno godina da se odselim, ali nemam novaca. Radim u jednom dućanu, ali dobivam tako malu plaću da ne bih ništa mogla platiti, Na fakultet ne želim. Opet je tu razlog novac, ali i to da bih se tako vratila na stari život. Onda bih se osjećala loše i mislim da to dugujem roditeljima.» Kako ispuniti ono što mu je dano? Blake zarije lice u dlanove ne brinući što ga Aura vidi. Najvjerojatnije nije ni shvaćala zbog čega je to napravio. «A što je s tobom, Blake Armortis? Koja je tvoja strana priče?» Treba li joj reći? Bi li mu povjerovala da je pali anđeo? Najvjerojatnije ne bi. Zato je šutio. Šutio je sve dok mu nije puklo.

«Svi su poginuli. Ili namjerno ili slučajno. Imao sam dvije sestre i majku i oca. Proganjali su nas neki ljudi jer smo im bili dužni neke novce. Nismo im imali za vratiti. Bili smo siromašni za razliku od naših bogatih susjeda. Pa smo se selili iz mjesta u mjesto kako ne bi saznali gdje smo. Svaki put kada bi nam ušli u trag, preselili bismo se u drugo mjesto.

Govorio sam im da će nas jednom naći, ali bilo je bezvrijedno. I imao sam pravi. Našli su nas u Parizu. Bili smo u malom stanju kojeg smo iznajmili. Razvalili su vrata i ušli u stan dok smo spavali. Prvi sam se probudio i uspio se spasiti, ali moje sestre i roditelji nisu se mogli izvući. Prvo su, naravno, tražili novac. Moji ga roditelji nisu imali i zato se dogodilo ubojstvo. Nikad se nije otkrio ubojica, a ja nisam htio ići na policiju i reći jer time ne bih ništa postigao.» Nije bio spreman ispričati cijelu priču. Bilo je previše što je rekao ono što je rekao. Ali trebao je to nekome reći. Nije mogao držati to više u sebi. Rekao je to jednom skoro pa strancu… i nije žalio zbog toga. Najvjerojatnije to ne bi mogao reći osobi koju bolje poznaje. Barem ne tako lako.

«Žao mi je.», kaže Aura tiho gledajući u tlo ispod sebe. Blake ju pogleda i zahvalno se osmjehne. Počela mu se sviđati, kao prijateljica. Krivo ju je procijenio prvi put kada ju je ugledao.

«Ti si prva koja je to rekla. Hvala ti.» Tada mu se na lice opet vratio onaj ozbiljni izraz. «I meni je žao tebe. Možda ne znam kako je to živjeti s takvom tetom, ali znam kako je teško podnijeti gubitak.» Stisnuo je usne u ravnu crtu. Aura kimne glavom još uvijek gledajući u tlo. Blake ustane. «Moram ići.»m kaže kratko i okrene se. Počeo je hodati prema kući kada ga Aurin glas zaustavi.

«Molim te, dođi sutra. Navečer. Ovdje. Treba mi tvoje društvo.» Blake se osmjehne i kimne glavom. Tada opet počne hodati.


«Moraš to učiniti, Blake, znaš to. Nemoj da te odmah prevari. Možda je nisam upoznao, ali proročanstvo ne laže.» Blakeu je došlo da se nasmije. Pričao je s Xyneom preko mobitela i pokušao ga razuvjeriti što se tiče Aurinog ubojstva. Naravno, bezuspješno. Bilo mu je smiješno što Xyne vjeruje svakoj rečenici, svakoj riječi koje je proročanstvo izreklo. Aura nije mogla uništiti svijet, Blake je to znao. Izgleda da se proročica ovaj put zabunila.

«Xyne, molim te. Ne znaš ništa o njoj tako da ne donosi nagle zaključke. Ona ne može naškoditi ljudskoj rasi, a ja nju ne mogu ubiti. Molim te, Xyne, poštedi me toga.» Tišina s druge strane slušalice trajala je nekoliko minuta, dok Xyne konačno nije progovorio.

«Ne, Blake. Dužan si mi uslugu, sjećaš se? Ovo je tvoj zadatak koji moraš ispuniti i ne mislim ga povući ili išta slično.» Blake je držao slušalicu u ruci koja je počela drhtati. U njemu je buktao plamen kojeg nije mogao ugasiti. Koliko god je htio svoja krila natrag… ubojstvo Aure nije vrijedno toga. Sklopi oči i duboko uzdahne, ali mu to nije pomoglo.

«Jebi se, Xyne.» Ljutito prekine vezu i baci mobitel koji je pao na trosjed. Počne nemirno hodati po kući gore-dolje, rukom prelazeći preko njegove kovrčave kose. Morao je naći rješenje. Ubojstvo to nije bilo. U glavi mu bljesne slika Aure i njezine sjajne, crne kose te bademasto smeđih očiju. Znao je. Znao je da ona nije mogla ništa učiniti.

It’s late at night and I can't sleep
Missing you just runs to deep
Oh I can’t breathe thinking of your smile
…
‘Cause I know this flame isn't dying
So nothing can stop me from trying.

Baby you know that maybe it's time for miracles
‘Cause I ain't giving up of love.

1. Adam Lambert - Master Plan
2. Adam Lambert - Whataya Want From Me
3. Adam Lambert - Time for Miracles

<< Arhiva >>